Anamaria Vidačak: “Ako zaista želite ostaviti nešto djeci, ostavite im uspomene!”

Danas je nedjelja.

Dan koji ima sposobnost rastavljati našu dušu na komadiće, a onda istu tu dušu sastavljati uspomenama.

Dan kada sve što potiskujemo danima u sebi, ispliva na površinu.

Dan za uspomene. Onaj dan kada srce preuzme kormilo i zaplovi ne pitajući te ništa.

Za 15 dana će sv. Ana, a ovo je prvi put da neću biti u Orebiću.

Uvijek bi dragi Bog to posložio i stvarno sam, posebno zadnjih godina, na sv. Anu uvijek bila tamo.

Jesam li bila sretna kao prase? – Nego šta!

Prošle godine sam bila svjesna da je to zadnji put da sam tu. Bar na način kao do sad. Mobitel nisam ispuštala iz ruke i samo sam se kupala i fotkala. Ta 3 dana zaredalo me bilo, baš ono što bi rekli “Kad te pođe, pođe!”.

Vidjeh ja u Jelene neku sliku kako u moru pluta dignutih ruka. Meni slika bila fina, ja sve to namjestim, pripremim scenu, na timer stavim mobitel, krenem, zviznem se od sve moguće stine i uskočim u more…

Umjesto da dobijem sliku prosječnog, umjetničkog, influence izražaja mobitel je plutao kao drekac.

Mobitel je bio star dvije godine, nije mi žao njega.

Najviše na svijetu mi je žao svakog uslikanog kamena, palme, neba, mora, ma svega onoga “otkinutog” za uspomenu.

Orebić je poseban jer predstavlja razdoblje života u kojemu sam bila najsretnija.

Na njemu smo proplivali.

Otkrili najbolji sladoled na kugli zemaljskoj.

Oazu mira i širokih osmijeha.

Jeli smo što bismo poželjeli. Kupali se. Pravili skečeve za koje sam bila glavna, ali i ostali su sudjelovali.

Svi mi kada smo mali želimo biti veliki, a kada narastemo želimo zauvijek biti ta mala djeca. Onakva gdje smo svi vječno mladi, zdravi, bezbrižni i svoji.

Gdje vlada sreća i ljepota malih stvari.

Gdje su svi koje voliš puni života i istinskog radovanja svakoj situaciji.

Gdje je ono vrijeme gdje baka nema više od 60 godina. Gdje odjekuje smijeh i neke stvari koje se nikada neće vratiti.

I možda ću jednom zaraditi para i para i platiti ta ljetovanja, ali nikada ništa na svijetu neće imat taj okus i tu čaroliju.

Djeca pamte sve, životom garantiram da jesu. Kažem vam ovo u slučaju da ste ikada posumnjali u to.

Možda ni tada nije bilo uvijek lako niti bajno, ali nije se osjetilo.

Pamtim najljepše uspomene.

Ako zaista želite ostaviti nešto djeci, ostavite im uspomene. Lijepe uspomene koje odišu srećom i ljubavlju.

Možda nemate stalno vremena, ali trebate ga pronaći zato što vrijedi svaka sekunda te pažnje. Pažnja koju nam posvetite skladišti se u kutiju zvanu “USPOMENE”, a one znače sve.

Moja reakcija na članak je...
+1
3
+1
15
+1
0
+1
1
+1
0
+1
1
+1
0
Prethodni članakTomislav Ivančić: “Treba hrabrosti da budeš čovjek…”
Sljedeći članakPismo mržnje upućeno Zoranu Milanoviću i Hrvatima
Zašto Hercegovka.hr? – pa zato što sam ja i Hercegovka i Hrvatica. Nema svatko tu čast, imati dvije zemlje, a opet težiti za samo jednom. Portal će biti malo drugačiji od ostalih. Pratit ćemo sve vijesti, ali uvijek sa dozom našeg prkosa i inata. Nećemo se plašiti podržati ni desne, ni lijeve, a ni centar. Slušati ćemo Vas, čitatelje, a ne krojače naših sudbina. Krojač uzima mjere, ali mi odlučujemo gdje će na kraju rezati. Nećemo nikada odstupati od naše povijesti i običaja. Kao što rekoh već prije, biti Hercegovac ili Hercegovka je stil života. Tako će i ovaj portal donijeti neki novi stil. Naše je da se potrudimo, a Vaše da nam kažete jesmo li na dobrom putu.