Anamaria Vidačak: “Kad tišina odjekuje…”

Sjećam se samo kako sam jednu noć zaspala, a ujutro se uselila tišina na moju adresu. Ona je moj životni suputnik već 19 godina.

Kada to doživite preko noći s 12 godina, nema reakcije. Reakcije se javljaju poslije. Turbulentne reakcije i neshvaćanja.
Po prirodi sam jako pričljiva, previše vesela i uvijek nesto pjevušim. Svoj sam sluh, točnije, gubitak sluha, prihvatila dobro, ali u društvu u kojem se nalazimo ne možeš biti nikada prihvaćen u potpunosti.
Ljudi ne shvaćaju da se život može promijeniti preko noći. Samo zbog povišene temperature sve što čuješ ostatak života su nerazgovijetni zvukovi i isprekidane riječi.
Borbena sam pa sam život odlučila živjeti normalno, koliko mogu.

Završila sam školu i fakultet kao svaka druga osoba, samo uz 150% više upornosti, truda i znoja. Izlasci su bili priča za sebe. Ima toliko situacija što smiješnih, što začuđujućih, što tužnih koje sam doživjela.

Obožavam Olivera Dragojevića.


Kada su Oliver i Gibonni dolazili zadnji put u Mostar, potrefilo se da ni za kartu nisam imala. Posudila sam novce. Uvijek mi se nekako sve posloži, jer kada čvrsto nešto odlučiš, cijeli se svemir uroti da se to ostvari.
Tako sam stigla na koncert s običnom kartom, a završila sam nekim čudom u fan zoni. Fotografirala sam se s njima. Taj koncert je navala svih ljudskih osjećaja. Sreće, neizmjerne i neopisive sreće, uzbuđenja, ljubavi, nostalgije ali i tuge.

Onaj osjećaj kada stoje i pjevaju preko puta tebe, a tebi uvijek bježe za taj jedan zvuk.

Toliko su posebni da se svaka emocija pogledom osjeti. Zahvalna sam nebu što sam otišla na taj koncert jer je to bio zadnji koji je Oliver održao prije nego što je zaplovio nebesima.


Po prirodi sam sanjar. Sve bih. Energije imam da svijet pokorim, nekada imam osjećaj da mogu sve što poželim, a onda me redovno lupi šamar realnosti.
‌Koliko god sam sebi normalna, koliko god se trudim biti kao ostali, od te želje ponekada i zaboravim da ne čujem.
Podsjete me različite situacije i društvo u kojem živimo da sam ipak malo posebnija od ostalih.

‌Pronaći pošten i korektno plaćen posao osobi s invaliditetom je ravno Jackpotu. Dubrovnik je moja velika ljubav. Svatko tko me je upoznao to dobro zna. Da mogu čuti definitivno bih živjela i radila u Dubrovniku. Štedjela i putovala. Da svijet prikažem svojim okom, objektivom i dušom. I fotografija je moja ljubav. Odlučila sam da je moj život samo moj i da sve te situacije su tu kako bih izašla kao pobjednik svog života – ali nekada nije jednostavno.



Nekada me nitko ne razumije. Nekada ljude oko mene živcira moja pozitiva, a ni ne znaju da mi je ta pozitiva jedan od razloga zašto sam zapravo dobro. Uz osmijeh se sve lakše izgura. Osmijeh i topli zagrljaj pokreću čovjeka i samo tako je moguće sve što se čini nemoguće. Tako je lakše nositi se s mojom tišinom, a tišina može itekako odjeknuti…

Autor: Anamaria Vidačak

Moja reakcija na članak je...
+1
3
+1
22
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
Prethodni članakKako prepoznati Hercegovca na odmoru u rodnom kraju?
Sljedeći članakTomislav Ivančić – “Čovjeku je nužan odmor”
Zašto Hercegovka.hr? – pa zato što sam ja i Hercegovka i Hrvatica. Nema svatko tu čast, imati dvije zemlje, a opet težiti za samo jednom. Portal će biti malo drugačiji od ostalih. Pratit ćemo sve vijesti, ali uvijek sa dozom našeg prkosa i inata. Nećemo se plašiti podržati ni desne, ni lijeve, a ni centar. Slušati ćemo Vas, čitatelje, a ne krojače naših sudbina. Krojač uzima mjere, ali mi odlučujemo gdje će na kraju rezati. Nećemo nikada odstupati od naše povijesti i običaja. Kao što rekoh već prije, biti Hercegovac ili Hercegovka je stil života. Tako će i ovaj portal donijeti neki novi stil. Naše je da se potrudimo, a Vaše da nam kažete jesmo li na dobrom putu.