Djetinjstvo, ćekić Švabo, pečati po glavi i badanj

– Mamaaa, Ivi teče krv niz glavu!

– Šta? Štooo? Kako?

– Udario ga Ante čekićem “Švabom” po glavi, nije mu htio dati loptu.

– Od kud vam čekić?

– Pravili logor u šumi.

Nema sela u Hercegovini da barem jedna glava nije zapečaćena čekićem “Švabom”.

Kad vidiš kod nekoga da mu kosa ne raste na jednome mjestu, znaš da je “Švabo” kriv.

Babina soba se redovno pretraživala jer smo igrali gume. Kad izgubiš onu što je kupljena baš u svrhu igre, znaš da u babe ima od bilogaća i dokoljenica na izvoz.

Sakrive smo igrali svaku večer i većinom je brojao onaj najmlađi koji nije znao poredati brojeve kako treba.

Sandokana smo igrali ili prije ili poslije sakrive pa bi nas mater galamila jer smo opet isprljali tene, što su baš eto oprane i osušene.

Krali smo ćaći cigare i kolektivno se sakrivali u neku staru kuću, pa bi bježali od matere ako krene prema nama sve dok ne isperemo sa sebe “miris”, da nas ne ubije.

Za vrijeme Hercegovačkog “čelopeka” ili “zvizdana” veliki badanj za gazanje grožđa smo zajedničkim silama izvlačili iz podruma vani u vrijeme kad je ćaća spavao, a mater pila kavu u strine, jer nas ne bi pustili drugačije.

Bazen od lani bi “prošubili” treći dan nakon kupovine i nisu džaba htjeli “bacat” pare jer bi opet bilo isto. Znali smo i mi da bi, ali smo se kleli i obećavali da će preživit sezonu.

Šlaufe iz tri kuće smo prispajali izolir trakama da badanj napunimo vodom.

Netko bi redovno razbio glavu jer je bos pretrčao preko mokrih pločica.



Kostila nam je bila druga mater jer nas je na svoj način učila kako se trebamo ponašati kad materine riječi nisu pomagale.

Hodali smo i goli i bosi. Ni jednu lokvu nakon kiše nismo izbjegavlii nego smo se bućkali i skakali od sreće.

Rijetko kada smo imali upalu pluća, a kiše se nismo plašili nego smo plesali po njoj.

Dijelili smo sve jedni s drugima, a najvažnije je bilo da se dobro zabavimo i nasmijemo.

Netko će reći, od ovih modernih mama, da se tako djeca ne odgajaju, a jedino što ja mogu reći je kako sva djeca iz toga doba, koja su prošla ovakvo djetinjstvo su odrasli ljudi koji su samostalni i koji znaju za sebe i snađu se u svakoj situaciji koja ih zadesi, bez da nazovu mater i ćaću “kmecajući” jer ne znaju bez njih šta bi i kako bi.

Nisu nas čuvali pod staklenim zvonom, pazili su nas taman onoliko koliko treba.

Dovoljno da naučimo šta je život i da proživimo djetinjstvo kojeg ćemo se sjećati dok ne izdahnemo.

Kostila nas nije ubila niti unazadila nego nas je naučila, kada riječi nismo slušali, kako se treba ponašati i kako treba poštovati.

Hercegovka.hr
Moja reakcija na članak je...
+1
2
+1
1
+1
0
+1
9
+1
0
+1
0
+1
0
Prethodni članakPazite kakav primjer dajete svojoj djeci- poučna priča
Sljedeći članak“Jednom ste nogom u grobu, drugom u zatvoru”
Zašto Hercegovka.hr? – pa zato što sam ja i Hercegovka i Hrvatica. Nema svatko tu čast, imati dvije zemlje, a opet težiti za samo jednom. Portal će biti malo drugačiji od ostalih. Pratit ćemo sve vijesti, ali uvijek sa dozom našeg prkosa i inata. Nećemo se plašiti podržati ni desne, ni lijeve, a ni centar. Slušati ćemo Vas, čitatelje, a ne krojače naših sudbina. Krojač uzima mjere, ali mi odlučujemo gdje će na kraju rezati. Nećemo nikada odstupati od naše povijesti i običaja. Kao što rekoh već prije, biti Hercegovac ili Hercegovka je stil života. Tako će i ovaj portal donijeti neki novi stil. Naše je da se potrudimo, a Vaše da nam kažete jesmo li na dobrom putu.