Lidija Turudić: “Dođi kući prije mraka.”

Svi mi gledajući u nebo o nečemu razmišljamo.

Neki o svojim voljenima, koji nas od gore čuvaju. Neki razmišljaju o svojim ciljevima i nebo postavljaju kao svoju granicu, a ja? Ja razmišljam o putovanjima.

Pitam se, gdje ovi avioni idu, koliko naših ljudi prevoze? Sjedoh neki dan na gradsko kupalište Jazz, i gledam, pustoš, nema nas. Prije smo već u 11 sati bili tu, jer je gužva, pa da zauzmemo hlad pod stablom. Poneseš 2 marke i imaš i za kavu i za sendviĆ.

Majka ti kaže: “Dođi kući prije mraka!”. I ti jadan stopiraš po onom čelopeku, ali gušt se kupati na rijeci.

“Imam bolan svoje društvo!”, kažeš majci.

Dođeš pred mrak da joj se pojaviš na očima, namažeš šnitu margarina, pospeš šećerom i odeš u ulicu. Odrastali smo uz dva kamena uza zid, jer, jebiga, treba nam gol. Igrali smo sakrive, gonje, tukli se, plakali, ljutili, ali i volili najviše.

Sada se ne čuje ništa iz te ulice, ponekad prođe auto. Nema ni djece, ni smijeha ni plača. Nemamo šta vidjeti, kao ni na Jazz-u, ne borimo se za svoje mjesto ni za mali bazen da igramo gonje, ni za vrbe ni za stolicu u kafiću.



Moja nećakinja je, kaže mi nevjesta, ispratila prijateljicu na kolodvor i mahala joj, sretna što joj prijateljica negdje ide. A ne zna moja mala nećakinja, da će i ona jednoga dana spakirati kofer.

Gledam u nebo i sjetim se one: “Imam društvo bona majko.”. A sada, nemam ga, prijatelji su rasuti na krajevima nekih stranih država. Još poneki su tu.

A ti, koji čitaš ovo ili si već spakirao kofer ili planiraš, ali ne zaboravi – idi i dođi kući prije mraka.

Lidija Turudić/Hercegovka.hr

Moja reakcija na članak je...
+1
1
+1
19
+1
1
+1
1
+1
0
+1
0
+1
0