2020. godina ili – Eli! Eli! Lama Azâvtani?!

Lijep pozdrav. Posljednji je dan tegobnog januara. Početak  nove 2021. Još jedne prekrasne godine ovog  prekrasnog života.

Vrijeme je da se skupe dojmovi, da se digne čaša u zrak za sve dobre i loše dane, da se naglas zahvali majci Bogorodici za glavu na ramenima jer, iskreno, ne znam odakle mi snaga da živim više, uopće.

Vrijeme je sjetiti se osobe iz ogledala od prošloga Božića. Neke druge osobe koja se vidjela samo kroz odraz u ogledalu – nešto lijepo u nečemu crvenom. A, svaki put kad se sjetim sebe pomislim HAHA, Jurija 2018., nećeš ti niđe.

Vrijeme je nasmijati se, plakati i opet se smijati , jer – hvala ti Bože; živi smo!

Hvala ti , iskreno, od srca za svaki osmijeh, suzu, zagrljaj, udarac, poljubac, grč, misao, strah i grijeh. Hvala za oholost, za ego, za hrabrost, za mudrost, za milost.

Hvala za svu djecu koja su mi se ikada nasmiješila , eto, tek tako.

Hvala ti.

Za oluju, za žuljeve od hoda u prazno, za krv od trčanja ka istini.  Za razbijene vaze.  Za čist tepih.  Za nesanicu.

Za suze što ih more jede dok vrištim tvoje ime, dok vrištim Eli! Eli! Lama Azâvtani?! Hvala za dubine ispod mene, beskraje iznad mene. Hvala za božićne lampice na posljednji dan decembra, posljednji dan ove goleme godine.

Najviše hvala za srce duše moje duše. Za korijen svake moje ljubavi.

Hvala na zidovima i vatri. Na rukama i noćima. Na zorama kojima sam davala imena , onda kada brojevi više nisu imali smisla.

Kakav jebeni izazov.

Mrzila sam svoj mobitel.

Mnogo puta, više nego želim sebi sama priznati, sam ga htjela razbiti. Najčešće dok sam vozila od nekih bliskih daljina ka nekom i po nekoga.

Zamišljala sam kako se lomi hardver i kako na staklu beton kroji pčelinje saće. Gotovo sam mogla čuti zvuk, glazbu plesanja krhotina i kako se metal i staklo vole u svojoj smrti. Zamišljala sam često kako leti kratkim letom ka zidu, slobodnim padom s balkona. Kako preko njega prelaze kotači duplog šlepera, ali kad bih shvatila da lom neću čuti, a staklo vidjeti – odustala bih.

Nisam nikada slomila mobitel. Nisam ga bacila ni razbila.

Prodala sam ga neprijatelju da ga mrzi vise nego ja.

Nadam se da i je.

Mrzila sam svoj mobitel.

Mrzila sam svoj auto i svaku lampicu kojoj nisam znala svrhu ni funkciju. Mrzila sam slomljeni držač za čaše i mrlju od vina na su-vozačevom mjestu. Mrzila sam prevelike gume i preskupo gorivo.

Zamišljala sam ga kako gori. Kako se dimi, a zatim topi i nestaje u ružnu, ljepljivu

mrlju na tlu.

Mrzila sam svoj auto, a najviše sam mrzila suzu koja je pala na unutrašnju stranu stakla od sunčanih naočala, kad smo se rastajali.

Mrzila sam ga i kad ga više nije bilo, kad me se po njemu nije moglo pronaći.

Mrzila sam ga i kad sam ga, godinu dana nakon, srela u putu, negdje u Jablanici.

Mrzila sam svoj auto. Svoj prvi auto.

Naučila sam gubiti sve;  prošlost, sadašnjost i budućnost. Gubila realnost, gubila snove i dodir s vlastitom sobom.  Upoznala sam i zmije. I Sotone sa tri glave.  Napila se do smrti i plakala na plaži.  Odrekla se sebe.

Na vlastite oči vidjela ljubav za sirotinju, u ranjenom gradu, u godini za pamćenje.

Griješila prema Tebi najveći mogući grijeh – odrekla se Nas, a ipak – vraćala se uvijek i uvijek samo Tebi.

Samo Tebi u srži sebe.

Spoznala sam plićake i oceane. Spoznala sam i pustinje…

Upoznala sam Tebe u očima svog najmilijeg.

Sve to u jednoj maloj godini. U vremenskoj jedinici definiranoj od strane malenih nas ljudi. U nekoj, za Tebe, beznačajnoj jedinici nečega za što i nismo sigurni da je stvarno.

Upoznala dubine Tvog davanja.  Upoznala sam Ocean.

Jednom (ne baš tako) davno, mudar čovjek je rekao kako nismo propustili ništa u životu, ako smo imali, makar dan, ljubavi.

Mudri čovjek još uvijek nema ulicu sa svojim imenom u Novom Sadu, Beogradu , a ni Sarajevu. Srećom.

Mudri čovjek me naučio i da je jedina ljubav čiji si stvarno vlasnik – ona koju nosiš u sebi. Hvala i njemu,  jer od trenutka te spoznaje – ja sam bogat čovjek.

I unatoč svemu – sutra je prvi dan januara 2021.

Unatoč svemu – život je bolji nego sam ga ikada zamišljala.

Nije Bog zadrijemao.  Sve bude i prođe, pa se zove ‘jučer’. Svakoj oluji  ponestane kiše.

Sretna Vam nova, da bude najljepša ikada 2021., plašite se ničega! <3

Moja reakcija na članak je...
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
IZVORJurija Milović - "Sve što Jurija mrzi"
Prethodni članakMarija, Tito i Polog
Sljedeći članakPreminuo je Miroslav Tuđman
„Ovo je moja godina“, reče odlučno i otpi gutljaj crnog vina iz šalice za kavu. Šalim se naravno, nije ovo „Seks i grad“, a ja nisam Carrie Bradshaw. Bahatija sam, modno osvještenija i bolje kuham. Iako u naslovima, bez iznimke mrzim, u suštini sam gumeni medo, a baterije punim zagrljajima. Iako sam na portalu „Hercegovka“ – Bosanka sam, geografski samo doduše. Iako sam tijelom žena, dušom sam more. Iako sam žena i majka (odahnite – nisam kraljica), dijete sam koje noću često zuri u mjesec. Iako možda to nećete priznati, obožavat ćete mrziti sve što mrzim i ja. Jer, na koncu znate da; iako Vam solim pamet svakoga tjedna, to radim jer – Vas volim. <3 Pusa, lavice moje.