Danijela Luburić: “Hoćeš samnom u Vukovar?”, upita me…

“Hoćeš samnom u Vukovar?”, upita me tata

“Hoću.”, odgovorih mu

Sunce je tek počelo izlaziti, a magla se spustila do zemlje. Rosa se uhvatila za prozorsko staklo. Sve je bilo tako pusto. U autobusu je bio potpuni muk jer su svi spavali.  Mene su prošli trnci, a suze su mi ispunile oči zbog svih priča koje sam slušala o ratu i Vukovaru.
Vozimo se onom ravnicom, a meni se ispred očiju stvaraju slike svih prizora o Vukovaru koje sam gledala preko medija. Nisam mogla spavati. Prvi put sam u Vukovaru.

Progutala sam knedlu. Nisam zaplakala. Došli smo ispred bolnice, bila sam dobro. Ispred bolnice kreće “Kolona sjećanja” gdje pričaju priču o Vukovaru. Mene sve stišće u grudima, hoće srce da pukne, susprežem suze da ne zaplačem. Navala nekih neobjašnjivih emocija preplavila mi je dušu. Ne znam ni ja zašto sam toliko osjetljiva.

Gledam oko sebe, želim sve upamtiti, sve što čujem i što vidim. Prolazi dvoje u crnini. Majka i sin. Netko govori kako je njen muž tu poginuo. Prolaze ljudi u invalidskim kolicima…

Odjednom, osjetim neki šamar realnosti. Vukovar mi je trebao da shvatim koliko sam ja zapravo sretna i koliko trebam biti zahvalna.

Gledam svoga tatu živa i zdrava pored sebe i gledam u nebo da zahvalim Onome Gore što je tu, jer ja sam mogla biti s mojom mamom u crnini danas.

Gledam Lidiju, Marinu, Ninu, Marijanu i ostale žene pored sebe i plačem. Plačem jer su one ostale bez muževa u tom istom ratu. Gledam Sabljića koji nije ni imao priliku da upamti oca, a kamo li da ga nazove “TATA” i zagrli kao ja svoga. I Ivo stoji blizu mene…


Gledam očeve i majke koji su izgubili sinove. Gledam djecu koja nisu upoznala svoje očeve. Gledam žene koje na datum godišnjice braka pale svijeću na grobu i vjerno se drže zavjeta kojeg su dale na vjenčanju čak i nakon smrti.

Došlo mi je da odem do tate i zagrlim ga, toliko jako da prestane disati od jačine moga zagrljaja, ali nisam. Samo znam da se moje poštovanje prema tati tog dana promjenilo. U očima mi je bio veći od svih veličina i osjećala sam veliku zahvalnost. Bilo mi je žao svake situacije u kojoj ga nisam mogla razumijeti, situacije u kojoj sam se ponašala previše tvrdoglavo i djetinjasto, ali to se valjda zove odrastanje.

Znam da čudo zvuči, ali mene je taj posjet Vukovaru promjenio. Moj pogled na život i moje stavove.
Taj odlazak u Vukovar neću zaboraviti dok god dišem i pišem ovaj tekst jer mi je žao što danas ne mogu biti tamo.

Sjećam se kada je Klapa sv. Juraj u onoj tišini svojim anđeoskim glasovima zapjevala pjesme “Stoji grad” i “Oči u oči”, kako suze više nisam mogla da zaustavim. Jecala sam. Lidija mi je prišla i zaglila me da me utješi, a meni je bilo još gore, jer pitala sam se od kud joj tolika snaga da tješi mene, a s mužem razgovara nad njegovim grobom. Više se ni ne sjećam zbog čega sam plakala, ali samo sam gledala u nebo i pitala Ga, zašto je taj rat morao ikada da se dogodi.

Bijeli križevi. Bez imena. Na stotine njih tamo na zelenoj livadi. Imena nestalih, ubijenih…
Ovčara i strašna priča koja stoji iza nje na još strašnijem mjestu i onda te opet trnci prođu.

U Spomen domu Ovčara vidim sačuvane stvari od nastradalih. Nekoliko krunica, obiteljske fotografije… – sve ono što nosiš uz sebe da te čuva i tješi.
Imena poginulih, nestalih, koja nestaju u vrtlogu. Mrak. Hladnoća. Svijeće. Ravnica. Krvavi Dunav.

Najstrašnija mi je ona prekrasna ravnica. Kad zamišljaš rat ondje i sve te nemile događaje, krv ti se sledi. Slavonija je prekrasna, a koliko god je prekrasna toliko je tužna.
Toliko plače. Toliko boli.

Kad sam izašla iz bolnice zaklela sam se da neću više nikada ući tamo, jer me priča i sve sto sam u njoj vidjela, dotukla. Dječji crteži. Mala, minijaturna prostorija, crnja od najcrnje noći u kojoj čuješ glas sa radija koji obaviještava o stanju van bolnice. Crveno svjetlo u onoj tami. Poželiš pobjeći od tamo. Makete djece, nastradalih, zena, igračke. Najbolnije je bilo zamišljati djecu koja su crtala vesele crteže u podrumu bolnice dok se oko njih događao rat. Dok su se gubili životi. Bez milosti.
Informacije o događajima. Hodnik u kojemu je na pločicama, po datumima ispisano koliko je pacijenata taj dan stiglo, koliko njih je izgubilo živote.

Otisak “krmače” na plafonu. Mrak. Rat. Zvukovi. Strah.
Jedva sam čekala izaći na sviježi zrak. Htjela sam vrisnuti, izbaciti svu onu bol koja se nagomilala u mojoj utrobi od svih tih strašnih prizora. Požalila sam što sam ušla, jer neke situacije za one osobe osjetljive prirode je bolje ni ne znati.

Sve ono što smo gledali preko ekrana, pratili preko medija, ništa je u usporedbi s onim kada dođete u Vukovar. Tko još nije, treba da ode, doživi i shvati. Jer ja sam tek tada shvatila.

Samo da rata ne bude.

Danijela Luburić/Hercegovka.hr

 

Moja reakcija na članak je...
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
+1
4
+1
0
+1
1