Danijela Luburić: “Jedino ti razumiješ zbog čega ponekada zaplačem…”

Zadnjih dana prebirem po vrtu sjećanja – pregršt lijepih uspomena tu je pustilo korijenje…

Postoje situacije u životu koje te slome na milijun sitnih komadića, neki nepredvidivi trenutci koji se došuljaju da te poremete zauvijek i vrate na tvorničke postavke baš u onom vremenu kada si najsretniji i kada misliš da baš ništa ne može krenuti po zlu, a postoji i on. On je tu kada preispituješ svoju dušu i krpiš slomljeno srce dok vrškom prstiju brišeš suze s lica u gluho doba noći, kada te nitko ne vidi i svi misle da bezbrižno spavaš.

Nedostaješ mi kapetane. Fale mi tvoje priče. Često zalutam memoarima kako bih ti čula onaj pješčani glas koji je samo za tebe specifičan.

“Jedan sat iza ponoći. Miris svijeće od vanilije komeša se sa uzdasima čežnje i tuge. “U redu je.” – napisala sam mu i dodala smajlić na kraju, ne da uvjerim njega da je stvarno tako, nego da sebi ponovim i zapamtim da je. Miris svijeće od vanilije prosipa svjetlost  po zidovima, razbijajući mrak sobe. Romantično, netko bi pomislio, a u meni nemir i mir srčano se bore.”

Pjesme s mojim imenom uvijek su čudne, a tvoja pjesma je baš posebna i tužna. Jedina koja mi se zapravo sviđa.
Hvala ti što si baš od svih imena odlučio otpjevati i pjesmu o jednoj Danijeli.
Hvala ti za taj glas koji godinama smiruje moje nemire. Hvala na notama kojima uvijek zaplovim kada se osjećam usamljeno ili neshvaćeno.

“Moj brod je pratilo nevrijeme od kada je izgrađen. Malo sunca, uz jake vjetrove i teške oluje, ali nekim čudom opet bi uspio savladati sve. Nije inatljiv, samo je snažan, a kapetanica broda vjeruje u čuda i ono kako bez velike muke nema velike pobjede.” 

Lijepo je imati te blizu jer imam osjećaj da jedino ti razumiješ zbog čega ponekada zaplačem. Kapetane, baš kao što ti je Gibonni jednom rekao “Sve je kako triba!” –  nakon tvojih pjesama. Prva pjesma koju sam nekome posvetila bila je tvoja, “Pismo moja”, posvećena nekome tko je meni poseban. Otpjevala sam je.

“Vrijeme je pokretač života, a ujedno i nit koja prekida neke naivne snove. Izgubljeno vrijeme priča mnogo o neispisanim stranicama nekoć zamišljene knjige. U nekim zagrljajima čovjek jednostavno osjeti kraj koliko god mu se otimao. Ugodni su. Topli. Mirni. Pomirljivi.”

Prva torta koju sam poslala na adresu, kao iznenđenje, imala je ispisan stih tvoje pjesme. Uvijek si me pratio, od kada znam za sebe. Bio si prisutan.

Nekako si uvijek unaprijed znao opisati kako se osjećam. Svaki ovaj započet, a nikada dovršen i objavljen tekst pratila je tvoja pjesma – jedna od mnogih. Ona koja je tada liječila. Iako, svaka liječi. I svaki započeti tekst prekidala sam nakon par rečenica jer bi me tvoji stihovi umirili.

Tvoj posljednji koncert u gradu na Neretvi bio je poklon za moj 25-ti rođendan. Imam samo pomalo mutnu fotografiju i kutiju uspomena u koju sam spremila tadašnje emocije.

Tisuću pitanja ostalo je negdje u dnu srca prešućeno…

Jednom si i sam rekao:
“Znate što će me najviše veseliti kad me više ne bude? – To što će se moje pjesme i dalje slušati i ja ću zauvijek živjeti u njima.”

Moj lipi anđele, to ti zauvijek potpisujem!

“I gledam u prozor nepoznate kuće koja odiše toplinom i sve što želim u životu je sigurnost i smiraj. Prošaputah tiho skrivenim zvijezdama na nebu: “Jednom ću živjeti ovdje…””

Skromni čovječe, ostavio si velik i neizbrisiv trag na ovoj planeti što se Zemlja zove i zato ti neizmjerno hvala.
Na dan kada ti je srce prestalo kucati, kratko je zavladala tišina. Sve što si mogao čuti su zvuci suza koje su potekle niz lica onih koji te vole. Kad god vidim more i galeba, ti si mi prva misao.
Kapetane, znam da dobro si! Hvala na svemu što si učinio i onome što si nam ostavio!
Neću reći kako nedostaješ mi ti, jer tu ćeš biti do kraja vrimena!
A sad adio, do nekog drugog puta!

Danijela
Moja reakcija na članak je...
+1
0
+1
12
+1
0
+1
0
+1
1
+1
1
+1
3