Dobro je priznati poraz i reći: “Vrijeme je da pustiš!”

Najvažnije osobe u mom životu srela sam kad sam bila umorna od svega, na izmaku snage.

Saberu se tako te nebeske sile i pošalju ti u život nekoga da rastjera tamne oblake koji su se nadvili nad tvoje misli…

Kada volim, volim do srži. Najjače što mogu. I ne krijem to.

S vremena na vrijeme, vrate mi se sjećanja na neke posebne trenutke, nepovratne, riječima neopisive, a onda se zapitam: “Gdje sam ona ja od prije? Što me to promijenilo?”.

Promijenilo me vrijeme, ljudi, situacije, mjesta i ove moje sanjive oči u trenutcima kada su se spremale najveće oluje, bez najave. Neke od tih oluja su me potapale, ali uvijek sam nekako uspijevala isplivati na površinu.

Svaki pad me očvrsnuo, izgradio i načinio od mene ovo što sam sada.

Vjera. Uvijek sam vjerovala u svoje snove. Nema veze koliko puta mi je stvarost srušila kulu od želja, svaki put sam zidala novu, s čvršćim temeljima u nadi da je nikakvo nevrijeme neće uspjeti srušiti.

Nakupi se tako lažnih obećanja, naivnosti, kvarnih ljudi, pravih i pogrešnih, onih iskrenih kojima nisi vjerovao, onih lažnih kojima si vjerovao i one vjere u tebi koju ti je stvarni život poljuljao, a onda se opet sastavljaš iznova jer takav je život. Okrutan u određenim trenutcima, a onda opet kao najljepša svila ovije se oko tebe i bude nježan. Ne znaš bi li ga volio ili mrzio, ali nosiš se s njim najbolje što možeš.

Kako god uradiš – nije pogrešno, a ni ispravno.

Zapleteš se u mrežu nade iz koje se nikako ne možeš izvući, unatoč svakoj prilici za spasom, ispruženoj ruci koja bi te oslobodila okova u kojima si zarobljen, a sve svojevoljno izbjegneš zbog one vjere i kule od želja…

Uzalud.

Jako je važno slušati svoje srce i koračati po karti koju je ono iscrtalo jer se nikada nećete pokajati zbog napravljenih koraka.

Jako je važno priznati sebi poraz i reći: “Vrijeme je da pustiš!” – ma koliko teško bilo, jer onda kada sve izgubi smisao, izgubiti ćemo sami sebe ako nastavimo koračati cestom koja je prepuna, zamki bez vidljivog cilja.

Neke želje su tu da ostanu neostvarene kako bismo naučili živjeti u težim okolnostima. Koliko god bilo teško, život je prekrasan! Koliko god su nam nejasne neke situacije u kojima smo bili, s godinama shvatimo zašto smo se našli u njima i sve dobije svoj smisao.

Pustila sam najdražu pjesmu, ispred sebe sam stavila onu staru kulu od želja – vrijeme je da je obnovim. Stare i istrošene želje, one koje su izgubile svoj sjaj, zamijeniti ću nekim novim željama, a onda će opet sve biti OK.

Autor: Danijela Luburić

Moja reakcija na članak je...
+1
6
+1
4
+1
3
+1
3
+1
3
+1
1
+1
0