Dva poglavlja knjige završila sam u tjedan dana, a pisala sam ih nekoliko godina.

d

Subota. Dan kao stvoren za spavati do podne, ali posao zove. Skuhala sam kavu, jaku, u nadi da ću brzo otvoriti ionako male oči. Uvijek pustim da se na pola ohladi jer ne mogu je piti vrelu.

Stala sam ispred ogledala i vidim da je loše prospavana noć, loše utjecala na mene.Pokušavam ukrotiti kosu koja se očito sama sa sobom posvađala. Odlučih je svezati u visoki rep jer kasnije ću kuhati.

Nisam sklona podočnjacima, ali da jesam, spustili bi mi se do sredine nosa. Škiljim dok perem zube, zatim se umivam hladnom vodom i već se osjećam malo bolje, iako bih se najradije vratila u krevet i zašuškala preko glave. Prisjetih se srednje škole i onoga kada su me zvali “Kinez”, pa se nasmijah. Tada mi je smetalo, a sada mi to crta osmijeh na lice.

Hijaluron, hidratantna krema, termo-voda, sve što mi je izdiktirano da koristim stavila sam sloj po sloj na lice. Lice mi je dehidriralo isto kao i duša. Odlučila sam piti više vode. Sada već pozdravljam svoj odraz u ogledalu.

Vani je oblačno i prohladno. Baš neko ružno vrijeme. Otpih gutljaj kave i usmjerih se na laptop čitajući neke vijesti.

“Slabi ljudi ne mogu biti iskreni!”, stvorilo se ispred mene na zaslonu, kao da mi poručuje da sam jaka i da je dobro što sam bila iskrena.

Postoje istine koje sam izgovarala drhtavog glasa, suznih očiju, zadnjim atomom snage. Čak i onda kada se od mene nije ni tražilo da budem iskrena. Onda kada se ni meni nije sviđala istina koju ću izgovoriti ali svejedno sam je izgovarala. Istina oslobađa čovjeka ma koliko teška bila.

Ne volim ostati nedorečena.

Čak ni kada me je netko povrijedio do te mjere da samo želim amputirati iz srca taj određeni trenutak i pretvarati se kao da ga nije ni bilo – biram biti iskrena. Prvenstveno zbog sebe. Biram ispričati do najsitnijih detalja kako se osjećam jer ne želim se jednom pitati, kada postane prekasno, zašto nisam bila. Tada bi bilo uzalud. Tada ne bih ni znala kako početi.

Oslobođenje. 

Koliko god me određene situacije poljuljaju, toliko ojačam. Svaki put. Pomalo sam umorna od svoje jakosti i nekada bih voljela da sam krhka. Jak čovjek uvijek je na meti nekih teških situacija. Slab čovjek samo se okrene i ode. Nastavi sa životom, okrene stranicu i to je to.

Što se tiče moje knjige života okrećem novu stranicu tek kada sam sigurna da sam učinila sve, dala svoj maksimum, potrošila i onaj zadnji atom snage, pa bilo da je u pitanju posao, ljubav ili prijateljstvo. Nekada samu sebe mučim tim svojim zahtjevima u glavi i srcu, ali neke karakterne osobine su očito nepromjenjive ma koliko ja htjela biti jednostavnija, jednostavno ne ide.

Dva poglavlja knjige završila sam u tjedan dana, a pisala sam ih nekoliko godina. Kako su završila? – najbolje za mene. Sada je vrijeme pisati novo poglavlje.

daša

Nakon preskočenog doručka, ručak sam jedva dočekala. Vani je sada vedrije. Dok sam kuhala, pričala sam sa svojim malim smotuljkom sreće preko video-poziva.

Svaki put kada je vidim odmah poželim spakovati kofere i krenuti prema njoj. Naučila je izgovarati svoje ime. Kosa joj je porasla, a i ona. Mjesec dana čini se kao cijela godina kada sam daleko od nje, ali uskoro idem kući.

Počela mi je popodnevna pauza. Odoh popiti kavu, ovaj put širom otvorenih očiju. Dan može početi.

P.S. Nisam depresivna, samo nisam jutarnja osoba. Tek tamo iza podne se razbudim i razvedrim. Da ikako mogu, preskočila bih jutra.

Moja reakcija na članak je...
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0