Jurija Milović: “I za to ti, Đorđe, hvala…”

Glazba spaja ljude. 

Nekad 2009. godine sam dobila link za  ‘Slovensku’. Bila je to prva koju sam ikada čula, najdražom ju pamtim, od svih.

Kao dijete sam često znala čuti to ime, svoje ime, a sve do ‘Slovenske’ mi nije predstavljalo ništa.
‘Slovenska’ mi je nepovratno promijenila život, za vazda ostala dio moje ličnosti.
Nekad 2010. godine sam uz ‘Naposletku’ prvi puta u životu pila, kako se obično prvi put i pije – bez mjere. Štok boje svježeg soka od divlje jabuke gorčio je gorče od svake koju sam iduću čula, a čula sam ih mnogo, čula sam ih sve.
Nekad 2011. sam uz ‘Lađarsku serenadu’ naučila o životu mnogo više nego sam ikada htjela, a da to nisam ni znala, a 2014. sam uz ‘Tri posleratna druga’ najtiše na svijetu molila najglasnije molitve ikada izmoljene.
Rekao je jednom, meni u oči, kunem Vam se, da je život vrijedan življenja ako je bar dan tog života bio ispunjen pravom ljubavlju. Znam da je bio u pravu.
Neću se ni truditi pisati ti onako kako zaslužuješ, jer znam da ne mogu, niti ću ikada moći. Samo ti bi to mogao. Neću se truditi prosipati patetiku na konto tvoga imena, ma koliko toga od tebe i s tobom naučila i ma koliko puta te, zbog toga, mrzila. Neću nikada moći ni zahvaliti ti jer si Ti bio taj koji je sa mnom nosio najteže terete i prigušen, u pozadini, sa mnom izborio najveće pobjede.
Prije tri godine, ružne 2018., čula sam ‘Majku’.
Bilo je to prvi put da sam čula ‘Majku’ i znala sam da će to zauvijek biti moja pjesma. Bijele, snježne krpe te noći su zatrpale ceste, a semafori u ritmu stvarali potpuno novu melodiju jednog postojanja. I neće te nestati nikada.
I što je najveće što si me naučio?
Da nikada nije imalo smisla mrziti ljubav.
Ta, nije moja ljubav kriva što nije – ljubav. Ta, mora se hodati i kada Zemlja stane. Mora i kad se Sunce diže kao da se ništa ne događa, a najuspravnije onda kad očekuju od mene da se ustanem i odem po kruh kao da je kruh bitan. Živjeti se uvijek mora, a onda kad najviše boli – glasnije, jače i smjelije.
I nije bila kriva ljubav.
Niti sam bila kriva ja.
I naučila sam živjeti sa svojim rogovima.  Nisam ih ja odabrala, ali su bili moji.
Na moju žalost, jako dobro pamtim datume. Pamtim današnji dan tri godine unatrag i sjećam se gdje sam bila, gdje sam sjedila i što sam nosila. Što sam vozila, slušala, jela i zašto sam plakala. U koju ulicu sam pogrešno skrenula i lice policajca dok mi bahato piše kaznu. Sjećam se čemu sam se smijala i što me ljutilo, čega sam se bojala. Dok sam se bojala…
Sjećam se koje kolače sam radila, koje ideje sam imala i koje planove nisam nikomu otkrivala. Sjećam se da je te godine februar ušao u moj januar. Dosta agresivno.
Pamtim sve, ali ne vraćam. I za to ti, Đorđe, hvala.
Zauvijek.
 „Ne volim princip ‘pamti – pa vrati’, to bi mi ukaljalo obraz. Nema ljepše pobjede od pogleda u nečije oči  bez grižnje savjesti i znati da će ga vlastito srce izdati.“ – Đorđe Balašević.
Moja reakcija na članak je...
+1
7
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
+1
2