Marija Pinjuh: “Čula sam njihove jecaje…”

Odveli su me sinoć u Vitez, nepoznati ljudi o kojima znam sve.

Barem sam mislila da znam sve. Odveli su me u dolinu Lašve, do snajperskih gnjezda. Do ruševina kuća i zgarišta gdje se više ne osjeća miris obitelji. Odveli su me tamo, na igralište, ispod koša, do klupe, čula sam košarkašku loptu, onu najtežu, kako udara od zemlju dok oko nje zvone čahure metaka. Odveli su me pod stablo, vidjela sam pupoljke koji nikad neće procvjetati.

Gledala sam i njih, čula njihove jecaje kroz vihor ledenog vjetra u zimi Viteza. Odveli su me tamo gdje je zemlja gorila, a zrak pržio tog 10. lipnja 1993 godine.

Mislila sam da znam sve. 

Vidjela sam njih, one zbog kojih svako slovo borbe vrijedi. Vidjela sam uplakane oči i izbrazdana lica tugom onih koji su im život dali.

Mislila sam da znam sve.

hr

Odveli su me da vidim tugu i jecam s njima u boli najdublje rane.

Mislila sam da znam sve.

Vidjela sam sve kroz proces, osjetila sam sve, probudili su mi osjećaje za koje nisam znala da ih imam. Oni koji su me odveli su isto mislili da znaju sve.

Ništa ne boli više od dječjih cipelica koje se nikada neće obuti. Ništa ne boli više od žute košuljice sa cvjetićima i onom mašnicom oko vrata.

Ništa ne boli više od boli onih kojima ne možeš pomoći.

Mislila sam da znam sve.

Vidjela sam sve, bol, tugu, ljutnju, zločin, nepravdu…

Vidjela sam proces tuge kroz proces.

Mislila sam da znam sve, a nisam znala ništa.

Odveli su me da vidim kako boli gubitak djeteta. Kako na vijestima slušaju presude za sve zločine osim za onaj najteži – nikad nisu čuli presudu za zločin nad svojih osmero djece.

Umjesto osude zločincima slušala sam te ljude kako osuđuju sebe jer su pustili svoja srca da se malo igraju.

Osuđuju sebe jer su ih pustili iz tame i memle vlažnih podruma.

Osuđuju sebe jer su htjeli da im djeca barem na trenutak žive i zaborave na rat.

Rat je bio isključen taj dan. Nije radio, obećali su.

Mislila sam da znam sve. Vidjela sam i onu maleno lice velikih radosnih okica sa šiskicama iznad obrva.

Zatvorila je oči. Zauvijek. Vidjela sam sve.

Nikad nitko ono ne smije doživjeti. Bol se vidjela, osjećala, dodirnula, nikad tuga nije bila stvarnija. Ta tuga ima osam imena: Sanja, Boris, Dražen, Sanja, Augustina, Dragan, Velimir i Milan.

Kroz proces sam vidjela sve.

Mislila sam da znam sve.

Presude nema! Zločinci postoje! Vjerojatno su živi!

Izbrazdana lica borama boli roditelja i suzne oči u kojima spavaju likovi njihovih čeda nisu sami i zaboravljeni.

Vrijeme je da se zločinci privedu pravdi i osude. Vrijeme je da se nakon 28 godina sazna istina.

Bila sam sinoć u Vitezu i vidjela sam sve. Mislila sam da znam sve, a nisam znala ništa!

 

Moja reakcija na članak je...
+1
1
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
+1
13