Marija Pinjuh: Kad izgubiš oca postaneš dezorijentirana

Kad izgubiš oca postaneš dezorijentirana. Kao da ti netko ugasi centar za ravnotežu.

Odjednom postaješ ranjiva, krhka, nezaštićena, prestrašena, a tuga i ljutnja – to je nešto neopisivo. Onaj prvi trenutak jutrom nakon buđenja, onih prvih par sekundi kad još nisi svjestan svojih misli. Te su mi sekunde ovih dana najljepše. Za njih se isplati leći spavati i cijeli dan razmišljati o njima. Kako je lijepo kad se tek probudiš i ne osjećaš bolno nedostajanje, stotine pitanja bez ijednog odgovora.

Samo tih par sekundi nisi ljubomorna na svakoga tko ima roditelje. Nisi ljubomorna na one što imaju majke da im ispričaju šta im se dogodilo taj dan, da nazoveš tatu i pitaš ga gdje piše broj šasije u prometnoj, jer ti pojma nemaš gdje se to nalazi. Znaš li da ti se samo majka neće rugati što si kuhala puru u ekspres loncu pa sve zagorilo, a jedino ti otac neće zamjerit što ti korak po korak objašnjava kako se sipa voda za brisače u auto, dok oko njega gori sve na poslu.

Jedini najveći i istinski prijatelji koji će istrpiti svaku tvoju glupost. 

Ona, koja će ti ljeti otvoriti prozor pred večer da ti se soba rashladi. On, koji će pola sata gonjati skakavca po sobi jer ga se ti bojiš i neće dozvoliti nikome da te prepada s njim.
Ona, što će te petkom dočekat s vrućim uštipcima i toplim osmjehom. On, što te naučio igrati šaha i puštao te da ga pobjediš čisto da šah zavoliš.
Oni, što će te pitati “Sine, kako si?”, i čekati tvoj odgovor iako ga znaju čim te vide ili čuju na telefon.
Nikad ti se nitko neće radovati kao roditelj kada te vidi.
Nema većih prijatelja od njih, nema veće ljubavi od roditelja prema djetetu.
I sada kad su zajedno, tamo gore, nakon nepunih 5 godina razdvojenosti, žao ti je. Žao ti je što ih nemaš, što nikad više nećeš moći nekome reći one najljepše riječi MAMA i TATA. Žao ti je što nisi imala više vremena.
Fali ti još samo onaj jedan dan, jedan razgovor, jedan pogled, jedan poljubac, jedan zagrljaj. Onaj samo jedan mama i tata.
Trepneš okom i život stane, a moraš disati dalje.
Trepneš okom i već je bilo jučer.
A ti, ti i dalje uzimaš mahinalno telefon da se požališ kako si uključila mašinu, a ona utičnica ne radi.
Kako si pošla pravit kolač i zaboravila šta ide u kremu.
Uzmeš telefon, nekad čak i otipkaš “063……”, prije nego se sjetiš da nemaš koga nazvati.
Kad sam bila dijete uvijek sam se čudila zašto je mama u ratu iz srušenog stana samo spasila albume sa fotografijama.
Danas znam zašto. Hvala ti mama!
Slike su čista ljubav onih naših predivnih vremena.
Ostaju ti nakon svega uspomene, tragovi sjećanja, prohodne staze kojima se uvijek vraćaš.
Njihovi brojevi telefona u tvom mobitelu.
Najdraži put života sa stanicama do kojih jedva čekaš doći. Jedini put kojim hodaš, a noge te ne zabole.
Jedino što ostaje su sjećanja. Čuvaj ih i njeguj, ne dozvoli da prašina pada na njih, nemoj da zarastu u travu i draču.
Hodaj tim putem i upijaj ono najljepše.
Kad zvijezda pada znam da ste to Vi, kad čujem cvrkut ptica znam da to ste Vi. Kad gledam nebo i dva oblaka što se spajaju znam da to ste Vi.
Kad gledam sebe znam da to ste Vi.
Kupi parfem što je mama koristila, kolonjsku što je tata uvijek nanosio. Sakrij ih negdje i s vremena na vrijeme pomiriši.
Miris je predivno sjećanje.
A noć, svaka noć vodi u one sekunde jutra nakon buđenja kad nisi svjesna boli koju nosiš u sebi. Raduj se jer su zajedno, raduj se jer su se voljeli, raduj se jer su tvoji, a ti njihova.
Tek si sad odrasla.
Voli, voljeli su i oni.
Pokaži primjerima šta su te naučili.
Vrijeme je da odrasteš.
Uvijek ćeš imati mamu i tatu tamo gore.
Živi, u tebi je dio njih, satkana si od njihove ljubavi.
Moja reakcija na članak je...
+1
5
+1
0
+1
0
+1
2
+1
1
+1
1
+1
11