‘Nisam tražila’ ili Žene koje treba tući vol. 2

jurija

Suštinu života shvatiš dok u jedan ujutro, nad štednjakom, iz prevelike šerpe jedeš hladan ručak od jučer.

Sve najveće istine rasvijetlile su mi se u najvećem  mraku, poslije ponoći. Sve najveće odluke donijela sam okružena tamom, poslije ponoći. Sve najstrašnije strahove pobijedila sam u crnoj rupi, poslije ponoći.

Život se događa iznutra, u nama.

Sinoć, dok sam mirno spavala, netko od vas je odlučio odustati i otići u Irsku. Netko je shvatio da je vrijeme konačno izađi iz toksičnog odnosa koji ga guši; poslovnog, privatnog, onog sa samim sobom. Da, upravo taj posljednji odnos zna biti i ponajgori od svih. Upravo on se preslikava kroz sve druge odnose na život koji odaberemo živjeti.

Sinoć, dok sam ja spavala, netko od Vas je shvatio ovu veliku istinu. Nakon istine da je Bog ljubav, najveću od svih, nama dostupnih za razumijevanje; da smo mi sami, uistinu, jedini vlasnici svojih okolnosti.

Ne postoji sudbina, ništa nije upisano u zvijezde niti uklesano u kamen.

Za sve što jest i sve što će tek biti – samo mi.

Zašto ovo sve pričam?

Promatrajući okolnosti za koje sam mislila da su moje i nepromjenjive, sa sigurne udaljenosti, pronalazim pogrešna uvjerenja i razmišljanja koja su mi odgojem filozofije šutnje i odrastanjem u blatu iz kojeg sam se oprala, nametnute.

Zašto ovo sve pričam?

Zato što svakoga dana susrećem bezbroj ljudi koji su zarobljenici vlastitih okolnosti, uvjereni da su im nametnute nečim što zovu ‘viša sila’. Zato što, potaknuta ‘Nisam tražila’ pokretom osjećam moralnu odgovornost jasno i javno reći: Nisi tražila, ali si dobila, što ne znači da moraš nastaviti primati. Ne znači da si zaslužila i ne, neće se promijeniti! Stvari nikad – neće biti bolje!

Zašto ovo sve govorim?

Jer, znam da nisi zaslužila, znam da možeš bolje. Da, iako ste zajedno 4 godine, iako si već upoznala njegovu užu i širu familiju, iako te njegova strina u trećem koljenu taman dodala u prijatelje na fejsu, iako znaš ime ulice u kojoj živi njegova sestra u Nizozemskoj, i znaš sve o njezinu mužu i njegovim korijenima, to sve – nije razlog da te iluzija pripadnosti njemu i svemu njegovom natjera da ostaneš.

Znam to, vjeruj mi, znam.

Znam i da, čak i kada si mu rodila tri sina, kada radiš prekovremene u super-marketu dok on, poslije posla, novac ostavlja u kladionici misleći da je stručnjak kategorizacije najbržeg od dvanaest cukasa snimke utrke koja se, po tko zna koji put,vrti za bezumnike poput njega. Kad ostavlja pare Vašeg kućnog budžeta namijenjene za aparatić za zube najmlađem od trojice sinova s kojima je završio odnos onoga dana kad ih je napravio. Čak i tada, kad te dočeka nervozan jer, ipak, nije stručnjak za cuke, kakvim se smatrao, ti –nisi zaslužila. Ti – nisi dužna ostati.

Nikada nisi.

Što da tvoji sinovi misle o tebi kada, nakon šamara tako glasnog da buku udara tanko staklo prozora ne upije, ti ostaneš? Što da misle o tebi, kada, nakon suza koje ti kopaju bore na mladom licu, ti njih tješiš? Kakav im, nakon što sebe sama poniziš, objasniš da je to samo trenutak i da su stvari ljepše nego se čine, krojiš put za odnose koje će sami stvarati? Kako da ti vjeruju, kada znaju da ih lažeš, čak i onda kad im kora mozga nije razvijena dovoljno da su, na kognitivnoj razini, svjesni i sposobni elaborirati svoje emocije?

Djeca znaju.

Znaju da ih lažeš.

Znaju da neće biti bolje.

Ali, djeca – nemaju gdje. Ostaju s tobom, jer ti si njihov dom. Ti si ti ta koja njih štiti; njihovo utočište. Paradoks situacije je da ih, štiteći, ugrožavaš. Paradoks kojeg njihov duh nije sposoban nadići. Paradoks koji ih, do groba, ošteti.

Nisi kriva, čak ni kada misliš da ostankom činiš dobro. Nisi kriva čak ni kada stvarno misliš da će od ponedjeljka biti bolje. Ponedjeljaka nikada neće nestati, jednom mora biti bolje. Možda kad netko od vas dvoje crkne, bar…

Nisi kriva jer je tvoj strah veći od tebe. Jer te nema tko zaštititi. Nisi kriva što živiš u državi koja to nije. Što te ne štiti  zakon, sustav ni obitelj. Nisi kriva niti što si odgojena da misliš da si jesi, da si zaslužila- Nisi kriva.

Nisi kriva što radiš za crkavicu jer si požurila udati se s 19 za prvog konja koji ti je rekao da te voli. Nisi.

Nisi kriva. Nisi zaslužila.

Kriva si samo za jedno – što ga, nakon prve pljuske, nisi udarila najvećom tavom koju imaš u kući. Kriva si ako ostaneš živjeti u strahu. Kriva si ako, godinama, samu sebe gušiš mišlju da ne možeš i nisi dovoljna. Jer, možeš. Uvijek ima načina. Nebo voli hrabre, Bog voli one koji vole njega u sebi.

Napisala sam, prije par godina, da postoji kategorija žena koju treba tući. Da, jesam. U suštini, i danas to mislim, ali sam dozu empatičnija, jer sam spoznala istine kojih, u tom trenutku nisam bila svjesna.

Koja je to kategorija? To su žene koje se boje.

Život je šugav, život se dogodi. Dogodi se, pa ljubav ostavimo pred pogrešna vrata uvjereni da su prava. A nisu, niti ikada mogu biti. Dogodi se zlo maskirano u dobro. Dogodi se suza, zagrljaj ali i šamar.

Sve se dogodi jednom.

Jedna Arapska narodna poslovica kaže: Sve se može dogoditi jednom, pa čak i dva puta. Ali sve što se desi dva puta, desit će se sigurno i treći put.

Život je krug. Vratimo se uvijek odakle smo pošli, vrati nam samo što smo drugima dali.

Vratimo se, stoga, na početak.

Tko je kriv? Postoji li sudbina? Ako mi je suđen, čak i kad me tuče, tko je kriv?

Nisi ti. Nisi prvi put. Nisi ni drugi.

Treći put, sestro, jesi, žao mi je.

Najgora od svih pokora je život u strahu. Strah jede misli, proždire nadu i uništava zdravlje. Onemogućuje normalno funkcioniranje imunološkog sustava, sadi bolest. Strah rađa rak, strah rađa depresiju i nemoć. U strahu smo – paralizirani.

Večeras, kada svi budu spavali, nekada oko jedan ujutro, razmisli; za koga? Do kad? Isplati li se, zaista bojati?

Život je šugav, strah se dogodi. No, život u strahu i nije život. Biraš li, nakon ove istine, i večeras odlučiti da ti je dovoljan takav, šugav – život u strahu?

Moja reakcija na članak je...
+1
1
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
+1
2