O PLAVOKOSOJ NORI: “Nju sam voljela, s njom sam živjela, nju sam odbacila!”

marija

Sjećate li se srednjoškolske lektire, Henrika Ibsena Nora – Lutkina kuća?

Ako niste pročitali preporučujem vam. Razmišljajući ovih dana o mlakosti naših političkih predstavnika sjetih se baš tog djela. Nekako se svi mi uklapamo u srž ove priče, a i na sami zaključak.

Dok drugi kojima je dobro kroje naše živote i sami odlučuju šta mi želimo, od nas bez ustručavanja traže da šutimo i klimamo potvrdno glavom, sa sve osmjehom.

Gdje smo se pogubili?

Radi se o opširnom opisu našeg društva. Društva koje, sasute  kralježnice pokušava prikrivati vlastite slabosti i nedostatke pod pritiskom onoga što treba činiti i što se smatra moralnim i normalnim, te na koncu zbog nesposobnosti da prežive u toj šarenoj laži polako sve više propada, ostavljeno od svih, samo, mireći se sa otužnom sudbinom, da bi na kraju polako umrlo zbog tuđih devijantnih mišljenja i vlastite nesposobnosti nošenja s istima te zanemarivanja logičkog razmišljanja.

Genijalno! To smo mi postali radi njih!

Govori i o putovanju pojedinca prema otkrivenju samog sebe i ostvarenju sebe kao čovjeka te jednostavne hrabrosti koja je potrebna kako bi se otkrio potencijal i odgovorilo na najdublje čežnje, ali i strahove  vlastitog srca i ono na što je pozvan kroz življenje, čak i kad ga svi osuđuju, poturaju noge da se ta želja polomi pri prvom padu i djeluju protiv njega. Nora je izmišljen lik, Nore nema, Nora živi na papiru, ali ti što živiš ovdje i sada, evo- budi jedna, naprimjer, Laura.

Krši pravila! Znaš kad na vratima piše VUCI, ali ti guraš! E to je urođeno nepovjerenje! Budi nepovjerljiv, ne vjeruj svakome! Budi kontra, ali radi sebe, ne radi tuđih očekivanja!

Kad u jednom trenutku odlučiš prekršit ta nametnuta pravila, najednom te svi čuju i šamaraju savjetima, koje kao ni šamare ne želiš. Želiš imati svoje mišljenje, nenametnuto, želiš sam rezati, a ne po zadanoj formi društva iz burde politike. Podmetnute noge spoji sa licem onog kome pripadaju, i zapamti ga. Zapamti ga zauvijek! Nasmješi se, ono prkosno i drčno. Prekorači i idi dalje. Ti ideš dalje, miševi će potkupit i noge i repove.

Kriv si jer si nepodoban, a sposoban!

Ti kao osoba, koja pišeš svoju osobnu priču, nebitno tragediju ili komediju. To si ti, to je tvoja priča. Ne uklapaš se u kalupe, mali su ti, veliki, žuljaju, znojiš se u njima. Jednostavno su fuj. Izreci to naglas, čuti će te, njima je to nepoželjno isto kao tebi šamaranje savjetima. Oni i dalje šamaraju, ne zanima ih. Reci i ti glasno “Fuj!”, za kalupe.

Reci za burdu politike da nije tvoj stil. Ne dozvoli sebi da budeš Ibsen. Ne mijenjaj kraj svoje priče samo da zadovoljiš kriterije društva. Mjesto radnje je ludnica, psihijatrijska ustanova.

Budi Laura iz prvog djela, ona koja je na kraju odabrala sebe. Nemoj da te mjenjaju u Lauru iz drugog djela koja se pokorava očekivanjima. Koje se nakon izmjenjenog kraja i autor sramio.

Budi i autor i glavni lik. 

jjj

Reci “Fuj!” jasno i glasno. Reci: “Ne slažem se sa mlakošću i pakovanjem u celofan ovog sranja od naše politike!”.

Sam napravi kalup i neka ti bude sklon promjenama.

Reci “Fuj!” – znat ćeš da si živ.

Nije te mama rodila da šutiš!

Koja sreća, mjesto radnje imamo, BiH je ludnica. Postanimo Laura, ali ona iz prvog djela. Laura bez cenzure i ispunjavanja tuđih isčekivanja. Zapamti, ti ideš naprijed, miševi ostaju iza tebe.

Moja reakcija na članak je...
+1
0
+1
0
+1
1
+1
0
+1
0
+1
1
+1
0