Danijela Luburić: “Bože, ti me vodi!”

Nikako da se vratim pisanju, začahurili se osjećaji i neće da isplove na tipkovnici kao nekoć, ali tu i tamo pronađem inspiraciju…

Konačno su mi uručili diplomu, iako sam se dobro snalazila bez nje. Još uvijek stojim iza svojih riječi da diploma nije nešto što te određuje kao čovjeka, ali način na koji se sam predstaviš svijetu oko sebe itekako jeste. Riječi koje izgovoriš, postupci koje napraviš su ono što ti zaista jesi.

Diploma je nešto što sam sebi obećala, znak da se sve može ako dovoljno želiš.

Recimo, svi ti ispiti su bili bijeg od situacije kroz koju sam tada prolazila, odmor od stvarnosti.

Kada imam neki problem koji ne mogu trenutno riješiti ili ne mogu nikako riješiti volim se zatrpati poslom kako ne bih imala vremena razmišljati. Ova diploma meni je važna jer su u nju utkane neke druge emocije i želje. Knjige su mi pomogle da prebrodim neke meni osjetljive trenutke, zato je taj papir meni na ponos. Kada god pogledam diplomu samoj sebi kažem: “Čestitam, uspjela si kada ti je bilo najteže!”

Osmijeh je tu uvijek da te zaštiti od suvišnih situacija, jer da nema osmijeha i dobre volje bilo bi znatiželje i milijun pitanja na koja nemaš snage ni hrabrosti dati odgovor. Knjiga mi je bila prijatelj, najbolji. Vjerujem u ono da ako nisi dobar sam sa sobom ne možeš biti ni s drugima, pa su samoća i zataškavanje dok se u glavi i srcu sve ne posloži, nekako najbolji izbor.

Život kao život, taman kada se oporaviš od jedne situacije pošalje ti drugu koja nije o tebi ali je sve tvoje. Te situacije se dogode da ti pokažu kako možeš biti još snažniji i da sam sebe podcjenjuješ, a ne bi trebao. Prihvatiš tu situaciju i kažeš sam sebi: “Bože, evo me. Vjerujem u tebe i bit će sve dobro. Ti znaš zašto se ovo događa, a ja sam tu da koračam i naučim kako se nositi sa svime. Ti me vodi.”

S godinama naučiš da je besmisleno postavljati pitanje “Zašto?”, kada se nešto već dogodilo. To je isto kada dijete u školi dobije jedinicu pa mu roditelji očitaju bukvicu ponavljajući “Što nisi učio?” – što je poanta takvih upita? Činjenica da ste ipak bili u pravu? Jedinica je tu, ne može se prepraviti ali se može popraviti. Treba jednostavno reći “Sada uči, bit će dobro.”, jer u suštini svi smo mi svjesni svojih pogrešaka i propusta ali nema natrag, a dodatne prodike nas samo mogu demotivirati kada je teško.

Bog mi je dao moć i snagu da se brinem za druge i pokažem im kako će sve biti dobro. U trenucima kada misliš da nemaš snage neka nevidljiva sila te ojača i usmjeri tamo gdje treba i kako treba.

Nekada se zaustavim i samoj sebi postavim pitanje “Odakle ti više snaga?”, a onda pogledam k nebu i kažem “Bože, hvala ti!“. Jedna prekrasna žena je jednom rekla:

“U redu je plakati, ako treba otiđi u šumu i na sav glas plači. Dobro je i osjećati se loše jer je znak da si još živ. Dok god osjećaš ti si prisutan. Bilo da osjećaš tugu, sreću, ljutnju, bijes… Problem je kada čovjek ne osjeća ništa.”

Svi mi mislimo da je naš problem najveći, ali kada otvorimo malo bolje oči shvatimo da je naš problem mizeran. Jer u bilo kojem trenutku, u bilo kojoj situaciji, ma kako god da se trenutno osjećamo, tamo negdje postoji netko tko je u 100 puta većem problemu, netko tko okreće cijeli svijet da bude dobro, ili da netko njegov bude dobro, a ne može biti. Sve što bismo zapravo trebali osjećati je zahvalnost za svaki trenutak našega života jer uvijek je moglo biti gore nego što je trenutno, a ono što se dogodi dobije smisao i da ti odgovor bez da ga tražiš, kad tad. Zato plačite, ljutite se, veselite…- jer dok god osjećate vi ste dobro i sve će biti dobro.

Moja reakcija na članak je...
+1
16
+1
3
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0