Danijela Luburić: “Znači tako izgledaš? Pa nisi strašan…”

Prije par dana objavila sam kako prodajem ovaj portal i stranicu, a samo nekoliko minuta kasnije počele su mi pristizati poruke kako to ne smijem uraditi, kako će mi se inspiracija vratiti…

Nije problem u inspiraciji, imam je previše, problem leži u osjećajima – što sam starija, to ih više želim zadržati unutar svoje duše, iako mi fali pisanje. Fali mi da razbacam slova po papiru i sklopim svoje misli u rečenice koliko god to nekada bilo nemoguće.

Ovo je možda još jedan uzaludni pokušaj pisanja teksta, jer svaki koji sam započela zadnje dvije godine ostao je nedorečen ili završen, a nikada objavljen.

Krajem 2020. godine koja je sama po sebi bila šokantna, završila sam fakultet. Ovo je neuspjeli pokušaj fotografiranja s tatom koji je ponosan jer će mu kćer uskoro dobiti diplomu.

Mi smo obiteljski pomalo čudni s iskazivanjem osjećaja, pa umjesto očekivanog hvalospjeva, čula sam: “Sad kad od svojih para plaćaš fakultet vidiš kako se lako završi…”. Ako čitaš između redova jasno se vidi da je htio reći kako je ponosan na mene.

Bilo kako bilo, ušli smo u Novu godinu, koja je trebala biti bolja od prethodne. Svi smo se tome nadali. Ali život k’o život uvijek nam spremi posebna iznenadenja. Neka od njih su prekrasna, a neka te slome na komadiće.

Mene je prošla godina ranila, baš tamo gdje sam najosjetljivija, pa me opet vratila u život.

Tamo negdje početkom veljače, 920 kilometara od kuće, pričam s mamom na telefon i na trenutak mi srce stade…

“Našli su mu nešto, uzeli su uzorak za ispitivanje i sad čekamo nalaze…”

Meni je sve to još uvijek friško na srcu, toliko, da dok ovo pišem osjetim kako mi suze kvase lice, jer do sada se nisam imala hrabrosti osvrnuti na sve situacije kroz koje smo prošli. Do sada nisam pisala o ovome ovako, jer ne volim kada me ljudi gledaju sa sažaljenjem, kada mi pristupaju s oprezom. Znate onaj neugodni osjećaj kada se netko ustručava veseliti pored vas jer vi prolazite neko teško razdoblje? E, taj osjećaj! Lakše je meni parkirati lažnu sreću na lice nego se nositi s pogledima i pitanjima. Sada kada je sve Bogu hvala iza nas i kada je sve dobro, mogu mirno pisati.

Nekoliko dana nakon mamina poziva stigla sam kući. Već iduće jutro vozili smo se u Mostar po nalaze koji su bili gotovi. Mama je čula sve onako realno, dok smo se tata i ja uhvatili za dvije riječi “zbog nedovoljno uzorka…” i nastavili misliti kako je sve to jedna velika zabuna. Nismo htjeli prihvatiti ono kako je zloćudno, ni kako u roku mjesec dana treba biti operiran i da ne smije odgađati.

Odlučim se pješke otići na Humac svetom Anti. Od kada znam za sebe on nas je uvijek štitio od svega lošega. I tatin je najdraži svetac. S tatom sam prvi put i otišla pješke svetom Anti kad sam bila mala. Ovaj put ići ću sama. Bilo je to 7. ožujka. Sunčan, prohladan dan. S tolikim žarom sam molila, plakala i hodala da sam zadobila, ne žuljeve, nego otvorene rane na stopalima. Bolove nisam osjećala niti sam znala da je toliko loše dok nisam stigla kući. Krv. Doslovno. Nema veze, samo da tata bude dobro.

Idemo po novo mišljenje u Zagreb, kod doktora koji je specijalist za njegovu dijagnozu. Prvi u Hrvatskoj, treći u Europi. Sjedamo tata i ja u auto i vozimo se. Tatina sestra i tetak nas čekaju na naplatnim kućicama u Karlovcu, pa će i oni nastaviti sa nama. Što smo se više približavali Zagrebu, više sam slabila ali nada je gorila u meni. Bit će pogrešno. Sigurno.

Ovaj put sam odlučila snimiti razgovor mobitelom, možda sam prekršila zakon, ali koga briga, jer prošli put, iako je sve bilo loše, tata i ja smo sve čuli kontra. Od silnih termina čovjek na kraju nije ni siguran je li sve shvatio kako treba. Od prevelike nade ni ne registrira nešto loše.

Pušta me doktor s tatom u ured, jer on je već uveliko izgubio glas, a ja ga nekim čudom sve mogu čuti i razumijeti. Doktor kamerom provjerava situaciju, tata ne vidi ekran i snimak, ja jesam.

Gledam tumor. Vidim da je tu. Vidim ga u bojama kakve su mu zaista. Ne znam zašto ali uvijek sam mislila da je crne boje. Ovaj je bio bijelo-ružičast. Čujem svoje misli: “Znači tako izgledaš? Pa nisi strašan. Ni velik. Brzo ćemo te riješiti, par poteza laserom i nestat će te.”.

Doktor sjeda, tata sjeda pored mene i razgovor počinje. Sada i tata vidi sve što sam ja vidjela. Slušamo doktora. Govori skoro sve isto kao i doktor u Mostaru, samo navodi više opcija. U konačnici nam daje isti zaključak. Što prije. Nema odgađanja. Tata i ja smo se tada uhvatili za “druge opcije”, sve kako bi izbjegli onu najbolju, za njega najgoru, koja mu se nudi. Sjećam se da sam plakala dok sam slušala doktora, ali nekim čudom opet ja to preokrenem na dobro u svojoj glavi. Srećom sve sam snimala. Tek navečer, preslušavajući snimak, shvatimo da je to jedini izlaz. Onaj koji je ponuđen i u Zagrebu i u Mostaru. Isti.

Ali, otići ćemo mi i u Split po mišljenje…

Svratili smo kod tete u Poreč, tu ćemo prenoćiti. Svašta nešto smo pričali… Osvanulo je jutro, ohladile se glave i mi polazimo kući. Mislim da su tati i meni dok smo se vozili autom bile iste misli u glavi, on se pretvara da je dobro, ja isto tako. Ugledam tablu “Opatija” i zamolim ga da se spustimo do grada. Onaj tata kojega poznajem bi prošao bez da svrati, jer ide od točke A do točke B, nema usputnih zaustavljanja osim u nekim ekstremnim situacijama. Upitala sam, već unaprijed znajući da neće pristati. Daje žmigavac i skreće prema Opatiji. Kratki muk.

Tada sam potvrdila onu misao, znači 100% se isto osjećamo i mislimo.

Prošetali smo prekrasnim gradom, pokazao mi hotel u kojemu je jednom odsjeo,  fotografirali smo ono što nam se svidjelo, smijali se, pričali, a onda nastavili put prema Hercegovini.

Svi smo bili svjesni gdje se nalazimo, samo nitko od nas nije prihvaćao činjenice. Već 19. ožujka bili smo u Splitu, nadajući se čudu, nekom propustu stručnjaka, ali opet je sve bilo skoro isto.

Svaki trenutak bilježila sam kamerom. I onaj koji nikada nikome ne bi palo na pamet zabilježiti. Inače sam dosadna s fotografijama svega i svačega, ali to je moj odmor za mozak. Nešto moje što je vjerojatno samo meni razumljivo. Bijeg u neki drugi svijet, a opet surova realnost pred očima.

Došao je dan odluke, tata se odlučio za Split. Odabrali smo ga kao najbolju opciju jer je blizu kuće, a opet ima bolje uvjete nego Mostar. Osjećaj je sigurniji. Iako su nas svi kolektivno poremetili s izjavama “Nemojte u Split. Radije idite u Mostar ili Zagreb.”, bez nekog velikog obrazloženja. Da razbijem nervozu koju su nam stvorili, poslala sam e-mail doktoru kod kojega smo bili u Zagrebu, čije mišljenje zaista cijenim, gdje sam ga pitala što misli o našoj odluci da tatina operacija bude u Splitu. Mogao mi je ignorirati poruku, ali ljudina od čovjeka kakvom je se pokazao, odgovara da je izbor odličan i daje nam preporuku za doktora kojemu ću biti zahvalna dok dišem.

Sjećam se točno trenutka kad sam s tatom sjedila u hodniku bolnice na Firulama čekajući  nove rezultate nalaza. Kao da čekaš presudu. Ne znaš hoćeš li izaći plačući ili smijući se. Prolaze mi mislima sve osobe koje poznajem, koje su se nosile sa sličnim ili 1 000 000 puta gorim situacijama i pitam se od kud im snaga?

Vraćam film na ženu čije “pogrešne” postupke nisam mogla razumijeti, a onda sam odjednom razumjela njenu potrebu da živi život onako kako joj srce nalaže, a ne narod, Crkva, tradicija i sve ostalo. Znam, zvuči pogrešno, ali mogla sam je razumijeti.

Najiskrenije ovo kažem. Ni jedan onaj postupak koji sam joj bilježila u svojoj glavi kao pogrešan više nije bio pogrešan. Svaki sam odjednom opravdala iako nije bilo opravdanja.

Prethodnih dana svaki odlazak u Split zaustavljali smo se na nekoj novoj lokaciji i pravili uspomene. Tata je odjednom sve smatrao ekstremnom situacijom i sve je moglo.

I na plažu koja se čini fina. U Omiš. Bašku vodu gdje su on i mama ljetovali. Pa malo do Makarske…

Nikome se od nas više nije nigdje žurilo. Za sve smo odjednom imali vremena. Imali smo i restoran gdje smo se svaki put na povratku iz Splita zaustavili i jeli. Divna neka žena nas je posluživala svaki put, kovrdžave kose, krupnih očiju, malo većeg nosa koji joj savršeno pristaje uz ostale crte lica. Lijepa je i isijava iz nje neka neobjašnjiva pozitivnost. Toliko smo se udomaćili tu da je sve već znala o nama, tko smo, odakle smo, gdje idemo i zašto.

Tata se smjestio u bolnicu. Svi nalazi spremni, čeka se sastanak liječničkog tima i datum operacije. Prolaze dani, nestrpljenje raste…

Tata odlučuje slijediti svoj unutarnji glas i napušta bolnicu uz izgovor “Sin mi ima brzo Krizmu, kući ću ja, razmislit ću za operaciju…”.

Pokušavaju ga odgovoriti, ali ne ide. On je svoje odlučio.

Ne znam od kud mu hrabrost da zažmiri na sve one kompjuterski natipkane rezultate nalaza, pitam se kako ga nije strah istog mišljenja tri velika doktora koji govore “Moraš se operirati što prije. U roku mjesec dana…”.

Ja sam veliki pozitivac, ono biće koje će kada nešto želi i u nešto vjeruje, pronaći malu sunčanu točkicu u moru crnila iako je nitko ne vidi osim mene i vodit ću se njome… -sada dok ovo pišem shvaćam da sam i to očito “pokupila” od tate.

Tata je se vratio kući, nastavio sa životom kao da ne postoji dijagnoza, kao da nije zloćudno, kao da ne treba operacija, kao da ništa što se događalo mjesecima unazad ne postoji…

Meni je rekao: “Idi na posao, ja sam dobro, bit ću dobro ništa se ne sekiraj. O svom poslu.” Znala sam da govori istinu jer je sve obećano uvijek mi ispunio. I onaj obećani kompjuter na kraju osmog razreda ako prođem peticom, i polaganje vozačkog ispita na kraju četvrtog srednje…

Znala sam da mu mogu vjerovati na riječ, jer ni jednu koju mi je izrekao kroz život nije pogazio. Neće ni ovu.

Otišla sam mirna nadajući se da će to nestati preko noći…

Međutim, moje noći nisu bile mirne. Previše razmišljanja, pitanja bez odgovora, psihičkih slomova…

Onaj osjećaj kako ga treba pustiti bez da mu stvaramo pritisak, do onoga kako ga treba oteti i odvesti u bolnicu.

Jer, možda tata vjeruje da će biti dobro, ali šta ako zli preuzme kormilo, odvede u oluju i potopi brod? Šta ako…?

(nastavit će se)

Moja reakcija na članak je...
+1
3
+1
52
+1
1
+1
2
+1
9
+1
0
+1
17