Dišeš, spavaš i ustaješ samo s jednom mišlju…

Istuširala sam se, omotala kosu velikim ručnikom, obukla pidžamu, upalila dvije svijeće, nasula času crnog vina i legla.

Kaže mi jedna žena jučer:

“Nema te, baš dugo ne pišeš, pomislih kako ti se sigurno nešto događa. Nikako doći do tebe.”

Događa mi se sve zadnju godinu dana. Od srca slomljenog na komadiće, glumljenja kako sam super da drugi ne primijete kako nisam, do krpanja srca, neosjećanja ničega, gutanja emocija, pa i ovoga sada.

Kako se osjećam? – pojma nemam.

Osjećam se svakako, ali trudim se ignorirati vrištanje duše. Zaspim kada me uhvate emocije, a kada pustim da me ponesu, završim ne osjećajući ništa. Ne mogu ni zaplakati mjesecima. Kupim u sebi, kupim, a onda puknem.

Prije par dana, kad sam bila s Marijom, parkirala sam auto i samo počela plakati. Najugodnija tišina ikada, popraćena suzama. S njom mogu, slične smo. Ne volimo se žaliti, niti puno tješiti, a znamo da smo tu jedna drugoj kad zatreba. Bez velikih riječi.

Konačno sam se odčahurila i pustila sve vani. Mala sitnica bila je veliki okidač da isplovi sve ikada nagomilano u utrobi, ali opet ne potpuno.

“Samo sam se pitala kad ćeš, bilo je vrijeme da pustiš te suze…” – reče mi skoro nečujno.

Istina je da glumim kako sam jaka, a zapravo nisam. Uvjerim sebe da je tako lakše iako je teže nego što predpostavim.

Sve se zareda, neke nove vijesti, sitnice, gluposti…

Od spoznaje kako si opet izigrana osjećaš bijes prema samoj sebi i svojoj naivnosti, naravno.

Nemoć da promijeniš nešto ubija.

Dišeš, spavaš i ustaješ samo s jednom mišlju – kako će ipak sve biti dobro, jer ako nije dobro, nije kraj.

Moja mala kocka šećera i naš srećonoša sve nas nasmije. Zove me “Kuma k(r)ema”. Moja soba njeno je carstvo čuda. Navikla me vidjeti s maskom na licu, s parfemom u ruci, kremom za ruke i tako sam za nju postala kuma-kema.

Večeras je došla u sobu i tražila da je namirišem, namažem kremu na lice i kremu za ruke.

“Kuma-kema još, ima još! Daj!” 

Kada završi s beauty tretmanom svaki put pogleda se u ogledalo i kaže samoj sebi “Epa.” (lijepa).

Ide mi od ruke ovo skretanje s teme, zar ne? Svaki put uradim to kada vidim da emocije puštam vani jer neke priče nisu za ispričati javno. Neke su za ostaviti samo sebi i naučiti živjeti s njima koliko god bilo teško, ili koliko god te činile sretnima.

Postoji ono što je nama važno, a to se čuva.

Danas sam razbila šoferšajbu od auta.

Danas sam plakala i smijala se glasno.

Danas mi je sve, a nije mi ništa.

Popila sam čašu crnog vina da nazdravim što sam jaka, iako sam slaba. Što sam konačno isplakala sve što je trebalo. Što se borim. Što vjerujem u čuda i što znam da će sve biti dobro.

Opet sam dobro.

Dobro ti jutro svijete!

Moja reakcija na članak je...
+1
16
+1
0
+1
2
+1
1
+1
1
+1
1
+1
1