Često mi kažu zašto pišeš ove priče?
Moj odgovor je uvijek isti, a zašto svi ne pišemo ove priče?

Nakon razgovora sa čovjekom koji je preživio pakao logora čula sam neki glas u sebi.
E, na ove teme ćeš pisati.
Taj čovjek je rekao jednu rečenicu,
“Mi, Hrvati, smo doživjeli najveći pakao rata, ali nismo imali medije da o tome izvijeste.”
Nakon svakog teksta javi mi se netko iz obitelji ljudi o kojima sam pisala da mi se zahvale.
Zamislite samo, ja pišem o njihovoj rak rani, a oni mi se zahvaljuju.
Često se u komentarima jave svjedoci tih priča da istu i potvrde.
Bude mi drago, ali u isto vrijeme i teško jer znam da svaka osoba koja je preživjela te krugove pakla na večer usni i zorom se budi sa istom mukom u grudima, sa istim košmarima u glavi, i sa istim pitanjem.
Zašto nitko ne odgovara za zločine nad Hrvatima, i zašto se naš glas ne čuje?

Jako puno djece je ubijeno, ni za njihove smrti nitko nije odgovarao.
Nestali, kako me samo nervira ta riječ nestali!
Nisu ljudi nestali, nije se s njima igrao David Copperfield čarolija.
Ti ljudi su svirepo ubijeni i njihova tijela su sakrivena negdje u utrobi zemlje.
To su ubijeni ljudi, nisu nestali!
I na kraju, moja ljubav.
Jednom dosanjani san tek toliko da pokaže da je moguć i ostvariv.
Moja Hrvatska Republika Herceg Bosna.
I o njoj ću pisati, jer imam pravo.
Jer je poštujem i jer je volim.
Za nju mi se otac borio.
Zbog nje sam ostala bez djetinjstva.
Zbog nje su naši ljudi umirali.
Njoj težim i njoj se veselim.
Rasti sine jednom znat ćeš,
Samo rasti dočekat ćeš.

Moja reakcija na članak je...
+1
2
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
+1
1
+1
0