Dvadeset godina…
Ove godine točno 20 će godina biti 15. travnja, koji kažu “pada” na Veliki petak. Dvadeset godina. Od ove slike i vremena.
Tko god ima djecu zna što znači 20 godina života.
Kada je svako ljudsko “Ne može”; “Žao mi je…”; “Sve smo pokušali ali na žalost…”; “Nije dobro.” jedno Božije DA pokorilo. I sve ostalo.
Ova mala sa slike naučila me životu kao što nikad nijedna knjiga neće. Zato od nje jedino i nikad ne odustajem. I kad ne ide ništa i kad sve krene nizbrdo i kad su stvari do grla, a itekako je bilo i ima toga. Bog samo zna…
Možda nisam vodila “masterclass”, nisam nikad glumila motivacijske govornike, Life koučeve i slično, ali život, on me naučio.
I zato sada nikad nikome nizašto ne šutim. Ne trpim. Ne dam na sebe. Nikad.
Pogriješim, padam, ustajem jer sam samo čovjek od krvi i mesa. Tristo puta krećem od početka i ustajem ponovo. Ako zbog nikoga, uvijek zbog nje. Male mene. Njoj dugujem sve. I Bogu dragome.
Često ljudi kažu da sam hrabra i luda. Smjela i bez dlake na jeziku. Neka sam. Svakome ono što je zaslužio. Ova mala i zbog ove male mene ću uvijek stojati uz sebe i kad nema nikog da mi čuva leđa jer, davno sam joj obećala.
Davno sam joj obećala da nikad neću dopustiti da je itko sažaljeva, što je u mojoj moći, da ćemo vidjet, prehodat, pokorit i nikad preko nikoga nećemo gaziti. Stat ćemo pored puta da svaki put pomazimo svakog psa i macu. Bacamo golubovima hranu dok ljudi gledaju jesam normalna.
Obećala sam joj da ćemo živjeti i svemu se diviti kao da vidimo prvi put.
Jer Božije DA sigurno je znalo put…
A gdje puta nema Bog će napravit, baš kao i prije 20 godina, djevojčice.
Ja i ti do kraja vremena.
Anamaria Vidačak
