Prije operacije, sina sam spremila u školu, a kćer u vrtić…

“Svećenik mi je rekao kako sam Bogu još potrebna na zemljii i ja sam to tako shvatila. “

“Bez oca sam ostala u svojoj 24 godini, njemu su bile 54 godine i bila sam jako vezana za njega. Par godina kasnije, moja sestra se razboli, u svojoj 37 godini života. Bolovala je od plazmocitoma, vrste raka koštane srži. Imala je užasne bolove, neizdržive. Umrla je godinu dana kasnije. Iza nje je ostala mala djevojčica od sedam godina o kojoj se njen muž divno brine, ali i ja sam preuzela svoju ulogu tu. Brinula sam se o mojoj mami, nećakinji i svojoj djeci jer svi su oni moji. Nekako sam sebe i svoje potrebe uvijek stavljala na zadnje mjesto. Tada mi je bilo jako teško zbog gubitka oca i sestre, jer to je kao da ti nedostaje dio tebe.

Sve je to utjecalo na mene, cijeli taj stres, tuga, bol, gubitak, obaveze…




Malo po malo počele su se javljati glavobolje i visok tlak. Po građi sam sitna i mršava, a tlak bi mi bio preko dvjesto što nije normalno. Igrom slučaja počela sam raditi kao spremačica u KBC Mostar gdje sam otišla na magnetnu rezonancu i gdje su mi utvrdili da imam aneurizmu na mozgu, što je jako opasno. Ona je bila uzrok svake moje glavobolje, visokog tlaka i svih problema s kojima sam se tada susretala. Od osjećaja nemoći do povraćanja. Da je ta žila pukla, nastalo bi krvarenje i mene bi nestalo.

Bila sam u šoku, a uvijek su mi bili u mislima sin od sedam godina i kćer koja je imala godinu dana. U to vrijeme ta operacija nije se izvodila u Mostaru, pa sam dobila hitnu uputnicu za Zagreb gdje mi je operacija i odrađena. Bogu hvala, uspješno.

Pozdravila sam se sa majkom i djecom kao da ih više nikada neću vidjeti, kao da zauvijek odlazim. Muž i ja krenuli smo za Zagreb, u strahu i suzama oboje nespremni na ono što me čeka. U Zagrebu me je dočekao profesor Paladino i njegov tim ljudi. Zahvat je radio kroz obrvu, kratko je trajao i brzo sam došla sebi.

Molitva i vjera su me nekako držali izad svega toga i gurali dalje, kao i moja obitelj. Bez Boga i bez obitelji ne bih izdržala. Sve je bilo u redu tri godine, a onda na redovnoj kontroli otkriju mi opet aneurizmu na istoj žili, samo tada još veću. Bilo je to 2020. godine, samo srećom, tada je Paladino bio u Mostaru i operacija mi je odmah zakazana.

Kada su mi rekli da je opet aneurizma bila sam u stanju šoka, tuge i ljutnje. Ni sama ne znam kako sam uspjela sve to preživjeti. Sreća imam djecu pa me oni guraju naprijed. Moraš naprijed, zbog njih. Ni moja djeca ni moja mama nikad nisu vidjeli suzu u mome oku, uvijek nastojim pred njima biti dobro. To jutro kada sam išla na drugu operaciju, sina sam spremila u školu, kćer u vrtić. Ništa nisu vidjeli na meni, a moj svijet se rušio. Samo sam sinu, jer je stariji, rekla da cu biti par dana na poslu, da nešto važno radimo. Mami sam rekla da moram leći u bolnicu da mi pretrage urade. Znala sam koliko je rizična operacija i koliko je teška. Raspadala sam se u sebi ali sam vjerovala da će sve biti dobro. Prije operacije svratili smo kod mog svećenika. Pomolio se nadamnom, ispovjedila sam se i isplakala u crkvi…

Svećenik mi je rekao: “Sve je to kušnja, moraš izdržati!”-  i bila je, i te kakva…

Tada mi je zahvatom prekinuta glavna arterija, nije me bilo, opet mi ju je sastavio i oživjela sam.

Paladin je stručnjak u svome poslu, ali sigurna sam da njegovim rukama upravlja Bog, jer cijela ta operacija, prekidanje glavne arterije, onda sastavljanje i vraćanje u život je čudesno.

U osam sati u jutro počela je operacija, a muž mi je rekao da su me izveli u 18:00 sa svim mogućim aparatima koji postoje. Meni je najvažnije u svemu tome bilo da se probudim i hvala Bogu, probudila sam se.

Svakim danom sam se trudila napraviti više stvari.

Svećenik mi je rekao kako sam Bogu još potrebna na zemljii i ja sam to tako shvatila.

Danas je točno dvije godine od operacije. Danas mi je drugi rođendan.

Bude tu mnogo teških dana, isplačem se i nastavim koračati dalje. Sada, dok sve ovo tipkam i svega se prisjećam, kotrljaju mi se niz lice suze teške kao olovo. Suze su radosnice, jer kada vratim film unazad, ponosna sam na to kako sam sve izdržala.

Bog i obitelj su ono najsvetije što imamo u životu, uz njih je sve moguće, pa i ono što se u nekim trenucima čini nemoguće. Samo vjerujte i ne gubite nadu!”

Ivona Prce Buhovac/Hercegovka.hr

Portal Hercegovka.hr zahvaljuje se gospođi Ivoni Prce Buhovac što je podijelila svoju priču sa nama.

 

 

 

Moja reakcija na članak je...
+1
50
+1
88
+1
1
+1
2
+1
18
+1
0
+1
0