Tomislav Ivančić – “Čovjeku je nužan odmor”

Čovjeku je nužan odmor. »ldite na osamljeno mjesto i odmorite se«, govorio je Isus svojim učenicima.

Svakog ljeta mnoštvo ljudi izlazi iz gradova, odlaze sa svojih radnih mjesta da bi se u planinama, na selu ili na moru odmorili.

Jedni u odmoru vide provod. Oni imaju puno novca i misle da je odmor u tome da idu na gozbe, da plešu, da budu u gužvi, da velikim brzinama jure po autocesti, da se provode po zadimljenim kafıćima i još zadimljenijim diskačima.

Drugi misle da je odmor u tome da se opuste i u svom moralu, da tada smiju pokazivati svoju golotinju, biti nevjerni svojoj obitelji, braku, da tada smiju pušiti i opiti se, biti nečovječni i slabići. Oni to smatraju slobodom.
Čudno je kako se ropstvo i sloboda često izjednačuju.



Treći idu na odmor u čežnji da nađu malo mira, da budu daleko od onih koje susreću svaki dan, da pronađu svoju vlastitu dušu, da uvide čiji su, da pronađu Boga i da znaju kamo to idu. Neki bi htjeli ispuniti svoja pluća kisikom, svoju dušu mirom i molitvom, a svoje dane čitanjem dobre knjige.
Jedni žele na odmoru upoznati nove ljude, narode i jezike, poći na mjesta gdje će ih zabljesnuti kulture starih vremena, odakle će se vratiti obogaćeni novim spoznajama, doživljajima i s bogatstvom u srcu.
Neki si zamišljaju godišnji odmor u plivanju, ronjenju, jedrenju, boravku na jahti ili na izletima, drugi opet negdje uz izvor vode, uz potok, rijeku, na golf igralištu, ili u tišini neke osamljene kuće.
Počet ćeš se odmarati kada se zagledaš u čašku cvijeta, kada osjetiš njegovu nježnost i počneš pogledom milovati njegove latice.
Osjetit ćeš da ti se duša odmara i da čitavo biće doživljava nježnost koja izbija iz duše cvijeta, da postaješ radostan jer te voli jedan stvor – cvijet.
Bit će dobro da, ulazeći u more ili u rijeku, zapaziš kako voda oplahuje tvoje tijelo, kako te miluje poput najboljeg prijatelja, a povjetarac nježno struji oko tebe i dodiruje tvoju dušu.
Izađi van, u tišinu, u zvjezdanu noć, zastani, osluškuj, pusti neka te miluje povjetarac, neka uši osluškuju daleki lavež psa, neka se duša zagleda u zvijezde, neka mjesečina dodiruje sve pore tvoga bića i zovne ih na mir, na ljubav, na povjerenje i nježnost.

Ako ti je moguće, uspni se visoko na planinu i pusti neka i duša uživa u krajoliku. Osjetit ćeš kako je nebo blizu.

(Za umorne)
Moja reakcija na članak je...
+1
0
+1
1
+1
1
+1
0
+1
0
+1
0
+1
0
Prethodni članakAnamaria Vidačak: “Kad tišina odjekuje…”
Sljedeći članak“Tvoje dijete pred pobačaj…” – pismo majci
Zašto Hercegovka.hr? – pa zato što sam ja i Hercegovka i Hrvatica. Nema svatko tu čast, imati dvije zemlje, a opet težiti za samo jednom. Portal će biti malo drugačiji od ostalih. Pratit ćemo sve vijesti, ali uvijek sa dozom našeg prkosa i inata. Nećemo se plašiti podržati ni desne, ni lijeve, a ni centar. Slušati ćemo Vas, čitatelje, a ne krojače naših sudbina. Krojač uzima mjere, ali mi odlučujemo gdje će na kraju rezati. Nećemo nikada odstupati od naše povijesti i običaja. Kao što rekoh već prije, biti Hercegovac ili Hercegovka je stil života. Tako će i ovaj portal donijeti neki novi stil. Naše je da se potrudimo, a Vaše da nam kažete jesmo li na dobrom putu.